Pripadati – Kad svijet stane i pripadnost pronađe svoj put natrag

Mnoge nijanse pripadnosti

Ovaj tekst govori o pripadnosti – tom tihom, ali bitnom osjećaju koji nas povezuje jedne s drugima.

U vlastitom životu, ova tema me dotakla na dva vrlo različita načina.

Neki trenuci su prolazni i gotovo nevidljivi u toku svakodnevnog života, dok drugi potpuno zaustave vrijeme i urežu trajan trag u sjećanje.

Kroz ta iskustva, ideja pripadnosti postala mi je duboko osobna – poput unutarnjeg kompasa srca, koji me podsjeća gdje počinje povezanost i kako to zaista izgleda.

Sunce i Mjesec – u očima svakodnevnog života

Moje prvo iskustvo tiče se pogleda – onih koji traju malo predugo.

Moje dijete je međunarodno posvojeno, i kad hodamo zajedno kao obitelj, poput smo sunca i mjeseca – različiti, ali dijelimo isto nebo.

Naše razlike postaju vidljive u malim, običnim trenucima: u prolazu trgovine, u parku, na aerodromu.

Prolazni pogledi mogu biti ljubazni, znatiželjni ili ponekad nesigurni.

U tim kratkim trenucima osjećam nježni drhtaj – podsjetnik koliko osjećaj pripadnosti može biti krhak.

Ti trenuci su poput ogledala.

Pokazuju kako je biti dio nečega – i kako je to skliznuti, makar na trenutak, izvan toga.

Mogu samo zamisliti kako je nekome tko stalno živi u tom međuprostoru, tražeći mjesto gdje jednostavno može biti.

Svaki od nas treba to mjesto – prostor gdje nema potrebe da se objašnjavamo, gdje je samo naše postojanje dovoljno.

Kad život stane

Moje drugo iskustvo je tiše. Dublje.

Neposredno prije prošlih Božića, razbolio sam se na način koji je zaustavio sve.

Još uvijek jasno pamtim kako sam hodao do klinike, koja se nalazila unutar trgovačkog centra.
Sve oko mene svjetla su svijetlila, vesele pjesme su se puštale kroz zvučnike, a ljudi su žurili sa svojim darovima i planovima.

Unutar mene, ipak, postojao je drugačiji svijet – miran, krhak, neizvjestan.

Osjetio sam kako pripadnost običnom životu na trenutak izmiče, i stajao sam iza nevidljivog staklenog zida, gledajući kako svijet nastavlja bez mene.

Bolest me vratila najjednostavnijim stvarima:
riječi i tihi znakovi prijatelja, večerni čaj u vunenim čarapama, toplina saune, mir doma – sve je to bilo veće nego prije.

I iskreno, vjerujem da bez tog iskustva možda nikada ne bih usudio posegnuti za snom koji je tiho čekao u meni – snom o zajednici koja nosi nježne poruke i osnažujuće podsjetnike za dane kada život djeluje težak.

Tragovi pripadnosti u nama

Svaki od nas nosi priču o pripadnosti.

Za neke se nalazi u bliskosti i zajedničkim trenucima.
Za druge, u samoći i miru.

A ponekad se pripadnost otkriva tek kad život zastane i pokaže nam koliko je sve zapravo krhko.

Možda ste i vi imali trenutke kada ste se osjećali malo na rubu –
ili trenuci kada vas je nešto malo i običajno vratilo u povezanost.
Pogled, zagrljaj, topli sjaj svjetla s prozora.

Takvi trenuci nas podsjećaju da pripadnost nije mjesto, već osjećaj.
Rađa se svaki put kad nam je dopušteno biti svoji i biti viđeni bez objašnjenja.

Isti taj tihi osjećaj povezanosti inspirirao je naše Belong Mode čarape – nježni podsjetnik da ste dio nečega, čak i u danima kada se osjećate odvojeno.

Možda je pripadnost, na kraju, tiho prepoznavanje onoga što je život urezivao u svakoga od nas – i izbor da ipak vidimo ljepotu.
U sebi i jedni u drugima.